Problem interpolacije je vjerojatno jedan od najtežih problema na koji arhitekt može naići u svojoj praksi. Ne samo zbog geometrijskog ograničenja, na koji se nadovezuju konstruktivna ograničenja te samim time i razni funkcionalni problemi, već i zbog oblikovno-stilskih ograničenja - naročito ako je u pitanju zona koja je pod zaštitom konzervatora. Iz toga obično proizlazi arhitektura koja je više hibridna nego 'čista', više kompromisna nego 'neuprljana', više konvencionalna nego 'dizajnirana'. Tako je bilo i u ovome slučaju, na žalost ili na sreću (ostaje upitnik).
Glavni problem ove zgrade bio je pak– ambijentalne prirode. Lokacija: glavna šetnica u Imotskome i jedina 'rupa' koja je ostala u uličnom potezu. Ljudi su se navikli da na toj lokaciji postoji jednostavno – praznina, otvor koji donekle ima smisla jer daje ulici dodatnu svjetlost i prozračnost. To sada treba trajno i zauvijek zatvoriti –nimalo lak zadatak. Naročito kada geomehanička ispitivanja pokažu da je teren u biti klizište, pa shvatite da ćete morati temeljiti na 7,00m ispod ulične razine i time moguće ugroziti stabilnost susjednih objekata. Ovdje se postavlja pitanje: ima li tu uopće prostora za kreaciju?
Zgrada ima ukupno 7 etaža iako susjedna građevina, na koju se geometrijski nadovezuje, ima svega četiri. Razlog je u dubljem iskopu temelja, kao i u različitim visinama nadzemnih etaža. Dominantnu poziciju u zgradi ima stubište, koje je smješteno centralno i na taj način je elegantno riješeno povezivanje svih razina koje nisu istovjetne u tlocrtu. Prednost armiranog betona kao glavnog konstruktivnog elementa iskorištena je i kod završne etaže. Uvlačenjem stropne konstrukcije unutar građevine te upotrebom moćnih 'luminara' iskoristila se kosina krova i dobiveno je stambeno potkrovlje. Volumen zgrade je napregnut i iskorišten do kraja.
Sada na red dolazi – fasada. Na prvi pogled može se uočiti da je ova zgrada koliko suvremena toliko i na tragu prošlosti. Umjesto da se napravi 'copy-paste' susjedne referentne građevine, ovdje je odabran teži put koji je rezultirao podjelom pročelja na dva 'layera': prednji dio je kamena fasada oblikovana prema konzervatorskim uvjetima, a u pozadini su ostakljene niše (kao svojevrstan negativ) koje se stalno bore da izađu u prvi plan. Odabrana boja samo potvrđuje taj konflikt koji je ostao nerazriješen. Bogatstvo značenja ovdje ima prednost u odnosu na jasnoću značenja.
Zaključak: napraviti modernu građevinu u staroj jezgri znači uzeti stilske elemente prošlosti i posložiti ih na neki novi način. Ako se ti elementi uzmu doslovno, postoji opasnost da oblikovanje nove građevine dobije prefiks 'pseudo' ili 'kvazi' i da se ode u pogrešnom smjeru. Valjana arhitektura evocira mnogo nivoa značenja i kombinacija mnogih pristupa: njen prostor i njeni elementi postaju čitki i produktivni na više načina istovremeno.