Planinska kuća predstavlja zasebnu tipologiju u projektiranju individualnog stanovanja. Prije svega zbog svoje specifične orjentacije – za razliku primjerice od mediteranske kuće, ona nije ekstrovertirana već je zatvorena u sebe (kao da želi sačuvati vlastitu toplinu). Poput puževe kućice prostor se uvija oko centralne osi koju zapravo čini – kamin. Ono što je u većini slučajeva samo ukras u interijeru (ili kao sekundarni izvor topline) ovdje je glavna vitalna točka. Naročito kada se na 1200 metara nadmorske visine temperature noću spuštaju i do -20°C, a uz to nerijetko puše i hladan sjeverac – o izvoru topline ovisi preživljavanje...
Druga specifičnost ovakve kuće jest u pristupu samome projektiranju. Dok u većini slučajeva taj proces započinje skicama tlocrta – ovdje sam tlocrt ne znači ništa dok se na definira presjek, odnosno krovna konstrukcija. I najčešće se projektiranje svodi na provlačenje kroz labirint visinskih kota (da ne biste negdje zapeli glavom). U ovome slučaju je asimetrična konstrukcija krova diktirala podjelu na četiri poluetaže, koje su povezane unutarnjim dvokrakim stubištem sa podestima integriranim u korisni prostor. Rezultat te 'štednje' u prostoru jest da ovakva kuća u jedva 100m2 korisne površine sadrži sve funkcije kao i obiteljska kuća za stalno stanovanje.
Prije desetak godina, kada je ova priča nastajala, blidinjska visoravan (koja se inače nalazi između planina Vrana i Čvrsnice u susjednoj BiH) bila je veliko gradilište i sve je nekako mirisalo na prosperitet – autor ovoga teksta se kao i svaki početnik naivno nadao da će s ovim projektom napraviti senzaciju. To se zbilja i desilo (doduše samo u lokalnim okvirima) – ali narudžbe za nove kuće su izostale. I tu se postavlja ono egzistencijalističko pitanje Marcela Duchampa – da li stvari, kad postanu općeprihvaćene, gube svoju (pojedinačnu) umjetničku vrijednost? Odgovor na ovo pitanje može se naći na – Blidinju.