"Usporite malo, Grad će se raspasti"

Nedavno je na stranicama Slobodne Dalmacije objavljen tekst novinara Antuna Masle pod naslovom "Usporite malo, Grad će se raspasti" u kojem daje svoj osvrt na urbanističko-arhitektonske promjene u Dubrovniku. Tekst vam u cijelosti donosimo u nastavku.
Neke gradske vedute nikad neće izblijedjeti. Koliko god ih čovjek gledao, uvijek su jednako dojmljive. S jugoistočnog vidikovca pod nogama je ona najpoznatija razglednica grada koji kao da lebdi u modrome moru, jednako izvanzemaljska kad je nebo čisto plavo, more modro, a borovi tamnozeleni, ili po jugu kad sve prekrije paleta sivih tonova fino obrubljenih bijelom morskom pjenom tamo gdje more udara po lokrumskim stijenama i Porporeli.

Domaći ljudi naviknu se i nakon nekog vremena, pritisnuti svakodnevnim brigama, zaborave dušu povremeno zaliječiti ljepotom. Prijatelji me čudno pogledaju kad kažem da znam sjesti na motor i poći gore, prošetati se po vidikovcu i luzerski zapaliti. Još nisi prestao pušiti? Nisam, nema ništa ljepše nego zapaliti na čistom morskom zraku s pogledom na razglednicu.

Odozgo, kad je blistava vidljivost, a jest dobra cijelu ovu zimu sve do Mljeta i Lastova, najbolje se vidi kako se razglednica mijenja. Bez buke, kakofonije, šumova u kanalu. I što se vidi?

Zid na zid, nestalo je brdo

Cijeli grad na dlanu, a njegovu vrijednost prostora, osim kamenih zidova, oplemenjuju i ti borovi i čempresi, naranče, limuni, pitosfore, jednako zelena makija, sve tamnozeleno što obrubljuje kamene zidove. Zelenila je vidno sve manje. Ima ga tamo gdje je ranije građeno, a u novim kvartovima gotovo i ne.

Svaki put iznova šokira Babin kuk, ona prva glavica s gomilom betona. Zid na zid, ni brdo se više ne vidi. Arhitektura slična onoj izbjegličkoj u palestinskoj Gazi za tamošnje brojne obitelji.

Gledam onu kućerinu na lapadskoj glavici, posljednjoj šumici usred grada. Izgleda kao da je netko na borove bacio ogromnu kartonsku kutijetinu. A kad smo investitoru prigovorili, on se uvrijedio i rekao da više neće ulagati u Dubrovnik ako ga se toliko napada. Pa nemoj. Stani. Idi nekamo drugo.

Dubrovnik je prije, zahvaljujući visokim standardima u zaštiti prostora, bio manje izložen vandalizmu u prostoru.

Kad bismo se, recimo, vozili prema Splitu, pravac Trst, uvijek smo se rugali arhitekturi u Kleku, na Makarskom primorju, nekim dijelovima Splita, nekako ponosni što je Dubrovnik, osim radničke Nuncijate, ali iznad Magistrale, pošteđen toga nabacanog betonskog sivila.

Moj prijatelj, u to vrijeme mladi sudac, ovako je tumačio nakupinu vikendica u Kleku: "Vidiš, netko je prodao parcelu od tisuću i po kvadrata, podijeljenu na petnaest parcela od po sto kvadrata, a onda su svi kupci parcela počeli graditi vikendice, ali, eto, još nisu dovršili."

Dubrovačka gradska uprava, najveći cjelogodišnji poslodavac, ima i ljudi i para pa se može malo više pozabaviti osmišljavanjem prostora, koji inače samo iskorištava u svrhu punjenja famoznog debelog proračuna, koji za 2016. broji 450 milijuna kuna na 42 tisuće stanovnika.

Samo daj, daj, daj

Za gotovo cijeli taj iznos zaslužna je Dubrovačka Republika, jer Grad živi od najamnina prostora u starom gradu izgrađenih prije tko zna koliko stoljeća i raznih taksa vezanih uz usluge opet u starom gradu, dakle od visokovrijednog prostora koji je dobila u nasljeđe.

Nemilice se eksploatira to nasljeđe, na njemu se masno zarađuje, a opet kad se prošeta starim gradom, može se primijetiti da je barem jedna šestina u opasno ruševnom stanju. Nitko nije uložio u sustavnu obnovu još od one države. Društvo prijatelja starine čini koliko može, ali to nije dovoljno.

Dubrovnik je (bio) poznat i po skladu izvan svoga starog središta omeđenog najljepšim i najočuvanijim zidinama na svijetu. Divili su se gosti i novom gradu i njegovim kvartovima, često i ne vjerujući da tu žive svakodnevni stanovnici. Najsmješnije su bile dvije Grkinje iz Atene kad su negdje pred rat boravile u gradu nekoliko dana.

Njih dvije su bile uvjerene da je Dubrovnik zapravo luksuzna turistička kulisa komunističke Jugoslavije, a da pravi stanovnici žive u puno skromnijim kućicama, negdje iza brda gdje turisti ne zalaze.

Sviđalo se to nekome ili ne, zadnjih godina niknulo je puno više rogobatnih nego skladnih i lijepih građevina, radile su motorne pile i tamo gdje nije bilo neophodno. Ne može se to pravdati ni nekim značajnijim porastom broja stanovnika, pa čak ni razvojem turizma, jer ako je vjerovati lokalnoj Gospodarskoj komori, taj je napredak prilično dvojben.

Njihovi podaci kažu da je više turista bilo 1986. nego 2015. i da je samo zahvaljujući gostima s kruzera rezultat otprilike 1:1. A ti s kruzera ne spavaju, nego samo dođu na nekoliko izletničkih sati, dakle 1986. bilo je više noćenja iako to vrijedni turistički poslenici danas ne žele priznati.

Bilo bi lijepo u 2016. godini malo nagaziti loptu i početi razmišljati o nečemu što se u svijetu zove održivost, ili održivi razvoj. Umjesto stalno novih planova o tome kako što naplatiti, moglo bi se početi razmišljati da će ta rasprodaja u međuvremenu srozati ono od čega se živi, pa više neće vrijediti koliko je vrijedilo.

Draža mi je magnolija od garaže

Lokalna politika, kao i svaka politika, sve je sklona pripisati sebi i svojoj pameti, pa tako i tu veliku ljetnu gužvu i zaradu, ali već je priličan broj ljudi koji su se turizmom cijeli život bavili a već odavno upozoravaju na taj vulgarni, prizemni pristup, pogodan za dnevnopolitičko šićarenje, koji neće donijeti ništa dugoročno održivo.

Stari grad se polako, ali sigurno raspada, rijetki preostali domoroci tvrde da se i ne čisti kako bi trebalo. Čak je i kanalizacija koja je služila stoljećima toliko zaštopana masnoćom iz friteza da će trebati nekoliko milijuna potrošiti na čišćenje.

U novim dijelovima grada dopuštaju se svakakve, s gradskim običajima i tradicijom nespojive gradnje, reže se zelenilo, nazidava se na svakom centimetru prostora.

Ima, doduše, iznimaka, poput jednog poznatog Dubrovčanina (nije u vlasti) kojega su pitali zašto ne ispila magnoliju pred kućom i na tom mjestu izgradi garažu. "Zašto, kad mi je draža od garaže", začudio se.

Vrijeme je da se oni koji vode grad malo odmaknu i pokušaju sagledati cijelu sliku. Neka siječanj 2016. bude onaj famozni ponedjeljak za novi početak.


ANTUN MASLE

Komentari

Trenutno nema komentara

Dodaj komentar

Polja označena sa zvjezdicom (*) su obavezna

*  
*  
*  
*  
vrh stranice