Split: Papandopulova – stanari koji vole svoju zgradu i kvart

Studija o zgradi arhitekta Ive Radića u Papandopulovoj ulici pokazuje kako dobra arhitektura čini stanovnike sretnima.
Revalorizacija moderne arhitekture i urbanističkog planiranja prošlog stoljeća sve više postaju interesom srodnih struka diljem bivše Jugoslavije pa tako i u Splitu. U tom smislu Split 3 se nadaje kao najosmišljeniji gradski kvart razmatran u cjelini, ali i u svojim pojedinačnim dijelovima. Jedan takav arhitektonski sklop – zgrada arhitekta Ive Radića u trsteničkoj Papandopulovoj ulici, susjednom kvartu koji čini dio ove, na žalost nikad dovršene urbanističke sredine, postala je predmetom interesa studije udruge Teserakt, čija je prva faza netom objavljena u publikaciji Međuprostori.

Želja idejne pokretačice i voditeljice ovog projekta Diane Magdić bila je pronaći model kojim bi se, prema njenim riječima, ovo remek djelo moderne arhitekture, uz pomoć stanovnika te zgrade trajno očuvalo. Poticaj za upuštanje u ovo istraživanje, kako kaže, bio je ciklus predavanja Misli o očuvanju moderne arhitekture te izložba kustosice Branke Juras.


foto: Duška Boban, publikacija Međuprostori

“Koncepti modernog života i kolektivnog stanovanja na Splitu 3 značajno su uvjetovali okvire u kojima danas čitamo grad, a Radićevo djelo nije samo arhitektonski kalup za stanovanje već paradigmatsko uobličenje zajednice arhitekturom u nizu slojeva od privatnog do javnog. Te zgrade i ulice, osim njihove nedvojbene umjetničke i inženjerske kvalitete, posebnima čini upravo uspješna prilagodba suvremenim društvenim praksama, a to ne bi bilo moguće da nisu mišljene daleko šire od komponiranja stambenih i poslovnih jedinica. Korišteni univerzalni kôd trajno funkcionira, a njegovo razumijevanje i nedvosmisleno vrijednosno određenje mogu postati alat i za svaki budući prostor“, napisala je Diana Magdić u spomenutoj publikaciji, gdje je kontekstualizaciju Radićeve funkcionalnosti u sklopu današnjeg arhitektonskog vrednovanja arhitekt Miće Gamulin objasnio sljedećim riječima: “Danas, kad je funkcionalizam povijesno potpuno definiran i kad čak znamo kako izgleda njegov intelektualni kraj, znamo koliko je tu bilo arbitranosti i što se sve podvodilo pod pojmom funkcija. Međutim, Radiću je funkcija bila dovoljna i nije trebao drugačiji intelektualni instrumentarij da napravi Papandopulovu ulicu. Danas, kad nužno operiramo kontekstualnošću, jezičnošću, poetičnošću i artizmom, ta nam se vremena čine djevičanski čista, jasna, nevina i naivna poput glazbe ranih rockera.“

U tom smislu započelo je i istraživanje koje se temelji na arhitektonskoj prosudbi zgrade, stanju u kojem se nalazi, anketiranju stanara i njihovim aktivnim uključivanjem u proces očuvanja prostora u kojem žive. Naglasak je bio na aspektima svakodnevnice, odnosno perspektivama stanovnika jer, kako kaže Magdić, prema dosadašnjim istraživanjima, tu žive najzadovoljniji stanovnici, svjesni arhitektonske vrijednosti vlastitog stambenog prostora. A to nije slučaj s ostalim Radićevim zgradama u Splitu od nebodera u Spinutu do zgrada na Mejama.

Dokaz je to, smatra Magdić, da funkcionalnost zgrade, kojoj je Radić težio ostaje vitalna te očuvana i danas, unatoč promjenama u strukturi stanovništva, ali i općenitom zanemarivanju moderne arhitekture, koju pokazuju konzervatorske službe.

Jedan od takvih primjera je očuvanje lođa na brisolejima, koje se nalaze na južnoj fasadi, karakterističnim Radićevim motivom, zbog kojeg je zgrada privukla najviše pažnje, kako primjećuje arhitektica Svjetlana Miše u tekstu Etika i kontekst, također objavljenom u publikaciji Međuprostori. Naizgled jednostavnim korištenjem žaluzina kao oblikovnog elementa fasade, Radić pokazuje promišljenost i višedimenzionalnost u pristupu. Pažljivim dizajniranjem fasadnih podiznih brisoleja, arhitekt omogućuje osjenjenje lođa, ali stvara i dinamičnu fasadu te na taj način izbjegava monotoniju koja najčešće karakterizira upravo takve velike zahvate u stambenoj arhitekturi“, objašnjava dalje u tekstu Miše, a publikacija donosi niz fotografija koje dokazuju uporabu tog prostora tijekom skoro cijele godine, čime zamišljena dijaletika unutarnjeg i vanjskog funkcionira i četrdeset godina kasnije. Za razliku od nekih drugih solidnih građevina koje zbog lošeg održavanja i nepostojanja svijesti o njihovoj važnosti bivaju zapušteni i devastirani, kako će kazati Magdić.


foto: Josipa Bilić, publikacija Međuprostori

No s druge strane, stanovnici nailaze na probleme, koji nisu specifični samo za Trstenik, a tiču se sfere javnog prostora, jer je kompleks napadnut interpolacijama. Magdić, koja je dosta vremena posvetila suradnji i razgovorima sa samim stanarima, objašnjava kako su oni sami pokazali jedinstvenu zrelost u otporu. Obližnje javno igralište i parkiralište mjesta su kojima moguće prijeti invazija u slobodu korištenja. Prostori oko same zgrade tako su dijelovi stanovanja kojima su građani najmanje zadovoljni. Sportska igrališta, igrališta za djecu, uređenje okoliša zgrade i parkovno uređenje dobili su najniže ocjene u mjerenju zadovoljstva aspektima zgrade. S druge strane osim zadovoljstva stambenim uređenjem, stanovnici kao prednost ističu prometnu povezanosti i dostupnost usluga, što ide u prilogu tadašnjem urbanističkom planiranju o kojem stanovnici novih kvartova, i to ne samo u Splitu, mogu samo sanjati. Takav tip planiranja zasigurno je, što se rijetko spominje, pridonio i emancipaciji žena kojima je na taj način olakšana briga za djecu i kućanstvo u cjelini. Premda samo pilot istraživanje, koje je metodom ankete za sada obuhvatio 14 obitelji iz tri ulaza zgrade, nije obuhvatilo diferencijaciju s obzirom na spol te u tom smislu i nije pokazalo razlike u poimanju stanovanja i zaštite arhitekture među muškarcima i ženama, Magdić ističe ovu prednost moderne arhitekture.

U budućnosti namjerava nastaviti sa sociološkim istraživanjem što bi trebalo dodatno razjasniti je li njena početna hipoteza o spremnosti stanara da očuvaju ovu zgradu točna, te napraviti istraživanje o pravnim aspektima i financijskim mogućnostima zaštite zgrade.

“Papandopulovu čine ljudi i čitavo bogatstvo varijacija u kojima oblikuju vlastite stvarnosti. Upravo načini na koji oni danas žive unutar spomenutog kôda i odnosi koje formiraju predstavljaju onaj fini međuprostor između stana i stanara, grada i građanina. Svakodnevnica svakog od njih gradi grad, a shvaćanje i unapređivanje neposrednog okoliša od strane stanovnika Trstenika izazovna je prilika za studiju modela održive budućnosti moderne arhitekture, zapisala je Magdić u publikaciji i projektu, koji unatoč i za razliku od poimanja urbanizma i arhitekture kao uglavnom i većinski muškim preokupacijama, su osmislile i realizirale uglavnom žene – već spomenute voditeljice Diana Magdić i arhitektica Svjetlana Miše, te u funkciji fotografkinja Duška Boban i Josipa Bilić.

“Nadam se da će ova zgrada postati paradigmatski primjer kako je moguće očuvati zgradu. U tom procesu ključnu ulogu morat će imati stanari. Olakotna okolnost je da u ovom kvartu žive izrazito aktivni građani koji djeluju u zajednici”, zaključila je Magdić.


Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.


izvor: stav.cenzura.hr i medjuprostori

Komentari

Trenutno nema komentara

Dodaj komentar

Polja označena sa zvjezdicom (*) su obavezna

*  
*  
*  
*  
vrh stranice