Slučaj arhitekta Ivana Crnkovića

Donosimo tekst arhitekta Maroja Mrduljaša.
Umro je arhitekt i nastavnik Ivan Crnković, vjerojatno onako kako je želio, na način koji je sam isprojektirao. Već godinama, možda i desetljećima nije smislio ništa novo, ponavljao se uvijek u istim dosjetkama-aforizmima i o arhitekturi i o životu, već vjerojatno naporan i sebi i drugima. «Ne treba biti astronaut da bi se spoznao svemir», zapisano je u tekstu «O edukaciji arhitekata», posljednjem Crnkovićevom tekstu. Tekst sam zapisao ja, u svojstvu urednika Godišnjaka, a temeljem nekoliko razgovora, a Crnković je, čini mi se ne baš sasvim entuzijastičan oko rezultata, na kraju ubacio tu poetično-kafansku mudrost kao zaključak. Iako se slute konture Crnkovićeve misli: želja da se arhitektura podučava i prakticira kao autonomna intelektualna disciplina, a ne kao «sinteza» umjetnosti i tehnike ili bilo čega drugoga, da se edukacija, ali i arhitektura u cjelini, što više otvori prema polju discipliniranog, no slobodno istraživanja, u tekstu se osjeća da izostaje Crnkovićev autentični intenzitet, intelektualna provokacija, gustoća slobodnih asocijacija i referenci primjerice prisutnih u tekstu koji je pisao o svom projektu Kuće s šest jednakih prostorija objavljenom u Arhitekturi, najopsežnijem i možda jedinom odista bitnom od nekoliko meni poznatih Crnkovićevih tekstova. U konačnici, u tom ponešto izmučenom tekstu objavljenom u prvom od serije novih Godišnjaka arhitektonskog fakulteta, autentični Crnkovićev iskaz vjerojatno su samo «astronaut» i Picasso, drugo je moje prepričavanje i dešifriranje njegovih stavova i zamisli, uz poneki dodatak kako bi se tekst koliko-toliko uobličio u cjelinu. Metoda «prepričavanja» Crnkovića nije bila idealna. Misao je donekle sačuvana, no ostaje dojam neautentičnosti, a to navodi na pitanje što nakon Crnkovića ostaje? Da li je netko do sada napisao po čemu je Crnković bio odista važan arhitekt? Adolescentske uspomene, fotografije izvučene iz privatnih foto-albuma i tekstovi sklepani od fragmenata jednog, u intelektualnom smislu praktički već posthumnog intervjua, copy-paste službene biografije s web-stranica fakulteta, to je više-manje sve što ovdašnja scena ima za reći o Ivanu Crnkoviću koji se, istina, odučio za života stvoriti i proživjeti mit koji inače uživaju već upokojeni.

Od lapidarno izrečenih aforizama i zagonetki može se graditi romantični mit o autodestruktivnom geniju, no ne može se graditi sustavno i prenosivo znanje, teško je dešifrirati metodu koja umire s fizičkim tijelom mislioca. Crnkovićevo znanje, njegove autentične intelektualne koordinate uglavnom nisu ostale u amanet budućim generacijama i teško je prihvatiti da on «živi kroz živote svojih studenata». Čitamo po portalima provincijalne priče o «zagrebačkom dečku s asfalta», na fejsbuku se bivši studenti prisjećaju njegove karizme i anegdota (i uvod ovog teksta je u opasnosti da bude uhvaćen u istu klopku), govore o tome kako bi jedna njegova rečenica promijenila njegov ili njezin pogled na arhitekturu i svijet… No, kakav identitet i kakve arhitektonske oslonce možete imati da vam jedna rečenica učini tako radikalni prevrat? Kakvu ste edukaciju prošli ako vam jedan karizmatični profesor kroz pseudo-zen koan navodno odredi daljnji intelektualni razvoj? I može li netko u projektima novije hrvatske arhitekture pokazati «pouke Ivana Crnkovića»? (Ta anegdotalnost je i narcistička: mnogi se prisjećaju Crnkovića kroz sebe samih, kroz to što je on učinio za njih, što je i bio dosta efikasan način da se karizmatika uguši, hraneći nezdravim obožavanjem njegov krhki ego.)

Da, Crnković je uživao divljenje svoje okoline, no da li je u njemu i on sam uživao? O njegovom radu postoji sam jedan publiciran odista relevantni, posvećeno, s naporom i intelektualnom empatijom napisan tekst koji je Dragomir Maji Vlahović publicirao u ljubljanskoj Sintezi o projektu Kuće s šest jednakih prostorija. Na koju se kritičku reakciju, na koja tumačenja, na koji feedback Crnković uopće mogao osloniti? S kime je uopće mogao ostvariti dijalog? Tko je trebao raspoznati da u je Crnković u Dječjem vrtiću u Samoboru Kahnov model služenog i služećeg prostora relativizirao uvođenjem trećeg elementa na tragu in-between koncepta Alda van Eycka te razvio sasvim autentičnu, matematički preciznu konfiguraciju koja je istovremeno i otvoreni sustav i serija precizno definiranih mjesta? Tko je trebao iščitati slojeve Loosa i (post-)moderne japanske arhitekture u kući Dropuljić u Imotskom? Tko je raspoznao Crnkovićev prijelaz od refleksivnog modernizma prema refleksivnom post-modernizmu, jednoj jedinstveno uzbudljivoj intelektualnoj avanturi koju tek treba dešifrirati, ako to uopće bude moguće?

Crnković nije puno učinio za razumijevanje svoje misli i čemu ima malo sebičnosti, ponešto lijenosti ili, ljepše rečeno, nemotiviranosti, ali možda ponajviše nesigurnosti. Hoće li se čarolija rasplinuti ako se misao zapiše, ako se pokuša artikulirati? Hoće li postati «petrificirana», «mrtva» kada se prestane gibati u tjelesnoj gesti govora i postane statični tekst? Poučeni iskustvom teksta o edukaciji, mogli bi smo se zapitati da li je Crnkovićeva misao uopće bila podložna zapisu? Ja sam uvjeren da je bila: ako se može artikulirati intelektualno tako precizan nacrt kao što je to projekt Dječjeg vrtića u Samoboru, misao je toliko jasna da se sigurno može artikulirati i u obliku teksta. No, samoborski projekt je manji problem: njega ćemo dalje tumačiti, raščlanjivati, iz njega učiti. No, što je sa svim onim zamislima, idejama, konceptima koji su ostali u skicama, «skicama skica», u fragmentima uz koje nemamo gotovo nikakva tumačenja? Hoće li se sastati svi Crnkovićevi studenti i suradnici pa u kolektivnoj mega-seansi rekonstruirati misli velikog učitelja? Uz određenu dozu cinizma, primijetiti ću da će Crnkovićev rad, uslijed oskudnosti opsega i izvora, vjerojatno biti rezistentan za «znanstvenu» obradu.

Crnković nije tragičan lik, njegova sudbina jest proizvod ove sredine gdje se, izgleda, više cijeni karizma «dečka s asfalta» nego intelektualni rad, ali on je sam odabrao svoj put. No, jedan vrijedan repozitorij ideja, jedan potencijalno važan doprinos arhitektonskoj kulturi, i to ne «hrvatskoj» nego internacionalnoj – u apsolutnim vrijednostima, možda zagubljen zajedničkom indolencijom i Crnkovića i miljea u kojem je živio i radio. Taj doprinos i znanje nisu pripadali samo Crnkoviću, nisu bili samo privilegija njega i njegovih studenata. I nadolazeće generacije su zaslužile koristiti se Crnkovićevim uvidima i saznanjima koji su se trebali ugraditi u razvoj ovdašnje arhitektonske misli, trebale su biti dio jednog nažalost neispričanog ili neuspostavljenog kontinuiteta, trebali su graditi novu arhitekturu koja se ne treba izmišljati uvijek ispočetka. Zato je slučaj Ivana Crnkovića, jednog od najboljih arhitekata koja je ova sredina ikada imala, dobra pouka o miljeu koji se zadovoljava govorom i mitom, o kulturi kojoj nedostaje refleksija, o «kontinuiranim diskontinuitetima», o «zagrebačkoj školi arhitekture» koja je stalno u nekoj slutnji, nedohvatljiva, nedorečena, neispričana…


Maroje Mrduljaš



izvor: UHA

Komentari

Trenutno nema komentara

Dodaj komentar

Polja označena sa zvjezdicom (*) su obavezna

*  
*  
*  
*  
vrh stranice