Ovo je u začetku trebala biti sasvim obična kuća. Investitor, inače građevinski poduzetnik, najprije se zaljubio u lokaciju s koje puca prekrasan pogled na Split i okolni arhipelag te je dugo pripremao parcelu za buduću izgradnju. Sama izgradnja nipošto nije trebala biti nametljiva, već prije svega funkcionalna, s tradicionalnim 'dalmatinskim' obilježljima. Međutim, konačni rezultat je spletom okolnosti ispao poprilično suprotan od onoga s čime smo krenuli.
Definirajući projektni zadatak i rješavajući kuću u tlocrtu došli smo do jednog oblika koji nije previše obećavao. Funkcionalno zadovoljenje investitorovih potreba nametnulo je jedan podosta 'nezgrapan' tlocrtni oblik koji je još trebao biti okrunjen kosim krovom. I tu je započela priča o ovoj kući. Oblik tlocrta je zadržan, kao i kosi krov, ali smo shvatili da ćemo morati primijeniti vokabular netipičan za ovo podneblje i okolnu izgradnju.
Kuća je u tlocrtu podijeljena na dva volumena, ali se ta rasčlamba nastavlja i na fasadi. Lebedećim 'modernističkim' elementima suprostavlja se snažan kameni volumen koji ih 'prizemljuje' i čini cijelu priču teško čitljivom. Likovno rješenje više nije integralno. Okrugli prozori na kamenoj fasadi čine svojevrstan kontrapunkt naglašenoj uglatosti kompozicije. Betonska pergola, koja natkriva zapadni trijem, čini poveznicu između dva dominantna volumena zgrade. Rezlultat je jedna teško ostvarljiva cjelina umjesto lako ostvarljivog jedinstva.
Ova kuća je i složena i jednostavna; otvorena i zatvorena; velika i mala. Neki od njenih elemenata su dobri na jednom nivou, ali su loši na drugom. Brojni 'layeri' koje kuća sadrži su slični nekom srednjovjekovnom 'palazzu' koji se kroz stoljeća transformirao i prilagođavao vremenu – pa sad treba vremena da se sve to isčita.
Zaključak: možda ju je autor ipak trebao podijeliti na dvije, lakše razumljive kuće. Ako prihvatimo Venturijevu 'less is bore' – višak vokabulara u ovom slučaju možda i može proći.
Autor: Mate Tonković, dipl.ing.arh.