Kako ukloniti arhitektonske barijere i omogućiti osobama s invaliditetom normalan život?

Na kome leži najveća odgovornost kada novoizgrađena zgrada nije prilagođena potrebama osoba s invaliditetom?
Arhitekt Andrija Rusan u svojim projektantskim radovima unosi mnoge novine s naglaskom na pragmatičnost. Obnaša direktorsku funkciju u časopisu Oris, a također je i idejni začetnik Dana Orisa koji se održavaju svake godine. Za zgradu Lumenart u Puli dobio je priznanje na prestižnom natjecanju Dedalo Minosse u Vicenzi u Italiji koje je Rusan, u slavnoj Basilica Palladiana, podijelio s glasovitom iračko-britanskom arhitekticom Zahom Hadid.
Povod ovom razgovoru, koji donosi in-portal, bilo je razmišljanje o svakodnevnom pristupu osoba s invaliditetom u javne objekte, ali i stambene zgrade. U okolnostima suvremenog života, u kojem se osobe s invaliditetom sve više uključuju u različite društvene procese, taj problem se snažno nameće.

Smatrate li da je arhitektonska struka dovoljno upoznata s problematikom pristupačnosti objekata osobama s invaliditetom?

– Postoji zakonska obveza koju arhitekti moraju poštivati u situacijama kada izrađuju svoje projekte. To bi arhitekti naprosto morali raditi. Svi ti objekti, pogotovo oni javnog karaktera, prolaze tehnički pregled prije puštanja u rad. Tada bi i inspektori trebali provjeriti da li su arhitekti poštivali propise, zakone ... Mogli bismo zapravo reći da je zakonodavac sve predvidio, uskladio s europskim normama. Stvar je u tome da li se to poštuje. Usuđujem se reći da arhitekti zaista nastoje poštivati sve norme. Zadnjih, kriznih godina se malo gradi pa se ne primjećuje kvantitativni pomak izgrađenosti objekata prilagođenih osobama s invaliditetom. Mnogo je starih objekata koji nisu baš nikako pristupačni, pa možemo zaključiti da nismo dosegli zadovoljavajući nivo opremljenosti objekata.

Na kome leži najveća odgovornost kada novoizgrađena zgrada nije prilagođena potrebama osoba s invaliditetom? Primjer je i nedavno obnovljeni dom na Cvjetnom naselju gdje sobe nisu bile prikladne za smještaj studenata s invaliditetom...

– Moj odgovor na vaše prvo pitanje je zapravo i djelomično odgovor na ovo. Naravno, odgovorno je društvo u cjelini. Svi smo mi dio društva i mi možemo odlučivati o onima koji će odlučivati o ovom pitanju. Ovo sam rekao dobro na teoretskom nivou, ali praktično to je dugačak, dugačak put. Što se dogodilo u Cvjetnom naselju, ne znam, ali niti nema razloga da sumnjam u vašu tvrdnju. Trebalo je ispoštovati sve zakonske norme. Ako se želi ispitati tko je tu krivac mislim da bi se to moglo vrlo jednostavno ustanoviti.

Iz perspektive Vaše struke, postoji li mogućnost rješavanja problema arhitektonskih barijera već postojećih zgrada koje imaju otežan pristup osobama s invaliditetom?

– Moglo bi se reći da. Ali, nije to uvijek jednostavno, a u nekim slučajevima je to ipak nemoguće. Takvih slučajeva je ipak relativno malo. Nažalost, vrlo često je to povezano i s financijskim mogućnostima. Bogatija društva od našeg efikasnije, brže i primjerenije rješavaju tu problematiku.

Kakva je vani razina svijesti o potrebi pristupačnosti građevinama koje osobama s invaliditetom omogućavaju normalan život?

– Bolja, svakako bolja. Naravno, ako pod 'vani' mislite na bogatija i razvijenija društva. Bogatija financijski, a razvijenija s obzirom na svijest o potrebi da se ovom pitanju posveti dužna pažnja.


Razgovarao: Domagoj Glažar
Foto: Damil Kalogjera

izvor: in-portal.hr

Komentari

Trenutno nema komentara

Dodaj komentar

Polja označena sa zvjezdicom (*) su obavezna

*  
*  
*  
*  
vrh stranice