Idis Turato: Razgovor Dani Orisa 2014, prvi dio

Donosimo vam zanimljiv razgovor objavljen na blogu jednog od predavača ovogodišnjih Dana Orisa i dobitnika Oris Tehnoplast nagrade.
Razgovor Dani Orisa 2014, prvi dio

"Danas donosim razgovor kojeg sam ovog ljeta vodio s kolegama Nikolom Bojićem, Maroje Mrduljašem i Perom Vukovićem, a objavljen je u novom broju časopisa Oris. Razgovor čini tematski okvir i konceptualni osvrt na teme i izazove kojima se kao arhitekt bavim, a bile su dio predavanja kojeg sam jučer održao na 14. Danima Orisa u Zagrebu."



MM: Pokušajmo ocrtati kontekst za razgovor. Današnji trenutak možemo opisati kao krizni, od aktualne ekonomske krize, preko krize javne domene i političkog života do preoblikovanja društvenih vrijednosti i fokusa interesa pojedinca. No, kriza je period koji potiče na preispitivanje i može se produktivno iskoristiti. Kako vi vidite suvremeni trenutak?

IT: Svatko tko ima imalo arhitektonske i opće inteligencije nalazi se u nekoj vrsti konstantne krize, naročito u posljednjih 50 godina. Svaka naša ideja konstantno trpi promjene, kritike, podložna je agresiji. Kriza je naša svakodnevica. I u doba Albertija i njegovog nikad završenog Tempia Malatestiana, Plečnika, Venturija, Koolhaasa pa i danas u doba Mason Whitea (Lateral Office) i Liam Younga, arhitekt koji misli koristi krizno i fragilno stanje u okolici te ga mijenja. Radovi Superstudia i Archizooma također govore o jednoj vrsti krize. Ako govorimo o utjecaju aktualne ekonomske krize, povezanosti arhitekture i kapitala, to je druga tema, na tu vrstu krize arhitekti ne mogu utjecati. Arhitekti nisu prihvatili neo-liberalni kapitalizam zato što su oni to htjeli, nego jednostavno nisu imali izbora, mogli su samo odustati od rada. Arhitektura ja posljedica politike i društva, a kriza je posljedica kapitalizma, i njegova konstantna paranoja i nestabilnost je samo jedan od konteksta u kojem trenutačno djelujemo.



             


PV: Često govorite da je današnji trenutak predivan. Što to konkretno znači za arhitektonsku disciplinu?

IT: Volim reći da je svijet uvijek predivan u svojem bogatstvu mogućnosti, izazova, utjecaja i nepredvidivosti konteksta u kojem djelujemo. Arhitektonska inteligencija i vještine daju nam razne mogućnosti djelovanja. Živimo u vremenu kada su tehnološke i medijske tekovine Moderne potpuno realizirane. Utopijsko promišljanje svakog zadatka, od urbanizma do arhitekture, moguće je i dapače, čini mi se potpuno legitimnim. Istovremeno, suočavamo se s nevjerojatnom količinom šumova i kontradiktornosti tih sloboda i otvorenih mogućnosti. Realnost je dobra, ona je nepredvidiva, ona je kaotična, ali ima nevjerojatan potencijal. Ja govorim o krizi i nestabilnosti kao vrsti pozitivnog sukoba koji se ne miri s postojećim stanjem. Ako arhitektura predstavlja medij kroz kojega možemo kanalizirati takav izazov i želju napretka, to uvijek izaziva krizno stanje, ali jamči i predivna moguća nova rješenja i iskustva.

PV: Mnogi se ne bi složili s ovakvim vašim tezama.

IT: Problem nastaje veoma rano, u fazi odrastanja i stasanja. Arhitekti su u posljednjih 50-70 godina školovani na dogmama da arhitekt mijenja svijet. No, budimo sasvim otvoreni, o arhitektu ne ovisi gotovo ništa, on postaje potreban tek kada se pojavi određen problem, izazov kojeg zajednica, društvo ili snažni pojedinac želi s njime riješiti. Arhitekt mora samo biti spreman za takav tren. To rješavanje problema može bit predivno, napredno, ali može biti i potpuni fijasko.

MM: Kako arhitektura može prodrijeti do stvarnosti i koji su alati i načini djelovanja koji omogućuju da arhitektura djeluje kao sredstvo boljitka? Kažete da je stvarnost polazište, koji su to elementi stvarnosti kojima se bavite? To ne mora nužno uvijek biti neki projektantski postupak, to može biti neka druga vrsta djelovanja.



          

IT: Uslijed demokratizacije društva, standardizacije proizvoda i elemenata u graditeljstvu danas svatko može napraviti kuću sam, mislim da je to jedna oslobađajuća stvar. Arhitekti više nisu zaduženi za dizajniranje garaža, vikendica, štala, vulkanizerskih radnji, klubova, birtija… Ponekad nas pozovu da i to napravimo, ali to je zapravo postala opća stvar. Naravno, u tom trenutku se postavlja pitanje čime se mi to bavimo. Arhitektonsku disciplinu karakterizira strukturiran način razmišljanja, projektiranje neke vrste kulture. Arhitekt strukturira i modelira teritorije, prostorne odnose, odnose između materijala, to je zapravo univerzalno. Taj način mišljenja se poput specifičnog oblika građenja može preseliti i u dizajn kulture, ekologije, dizajn infrastrukture, dizajn medija i projektiranje društvenih odnosa. Mogu se kombinirati misli, djela i strategije i tu arhitekti imaju novo polje djelovanja. Kudikamo je uzbudljivije projektirati procese koji rezultiraju oblicima, a ne same oblike.

MM: Možeš navesti kakav primjer?

IT: Evo jedan jako banalan primjer, tako će svima biti jasno. Kanye West je projekt, čisti mainstream projekt, ali i ubojita projektirana stvarnost koja manipulira dobro i loše s milijunima ljudi. To nije slučajnost, kao ni to da mu paviljon za projekcije i nastup projektira AMO-OMA. Projektiranje ulazi i u područja manipulacije, dobre ili loše, bez nje danas nema ničega. Ja sam rođeni arhitekt, mene silno uzbuđuje kada vidim oblike, i obožavam kada projekt rezultira nekom vrstom materijalizacije, ali iskreno hoću i inzistiram da ta materijalizacija transcendentira kroz misao, kroz proces, kroz sukobe kontradiktorne stvarnosti, društva, medija, politike i ekonomije koja nas okružuje.

MM: Mislim da je jako važno da arhitekt aktivno uđe u pitanje programiranja, da sudjeluje u formiraju zadataka, a ne da samo daje prostorni okvir već definiranim i normiranim zadacima.

IT: Arhitekti posljednjih 50 godina bježe iz politike, bježe iz mogućnosti upravljanja, bježe i iz odluka velikih kompanija, a zapravo je nevjerojatno koliko se bitne odluke donose već u najmanjoj lokalnoj samoupravi, ili nekoj velikoj korporaciji. Ako se tu donese dobra odluka, to otvara mogućnost za arhitekturu, ali arhitekti kao da žele doći na kraj, oduzeti si pravo sudjelovanja u politici i donošenja odluke. Primjerice, izdavanje građevinskih dozvola može biti užasno važno, ali to se ne percipira.

MM: To je u neku ruku i političko pitanje.

IT: Apsolutno. Gradska uprava je prama važećim pravilima (a čini mi se da će u sljedećim godinama tako ostati) mjesto gdje se može kreirati novi grad, može se direktno utjecati na stvarnost, ali to ljudima treba reći. Kada sam shvatio da ćemo srušiti školu u Krku i napraviti novu, uvidio sam veoma plastično koju poziciju imamo, a veoma je rijetko koristimo. Ali trebate imati partnere u lokalnoj vlasti i onda shvatite da je sve moguće. To je aktivizam par excellance: idemo srušiti postojeće i graditi novo, bolje.



          

 

NB: Kriza je globalno ugrozila tradicionalnu arhitektonsku poziciju u društvu, proizvela je manjak posla, ali je proizvela novi prostor mišljenja. Čini se da suvremena arhitektura umjesto ekonomskog prilagođavanja krizi sve više tendira krizu prilagoditi sebi, što nužno dovodi do novih praksi. Trenutak dekompozicije vrijednosti, dosadašnjih pravila, socijalnih kodova, pa čak i zakonskih regulativa, na neki se način preklapa s vašim osobnim senzibilitetom i estetikom.

IT: Doktorat i neke tekstove koje sam paralelno razvijao nazvao sam “Arhitektura gotovih elemenata”, to se može tumačiti pojednostavljeno artistički kao Duchampove ReadyMade, ali nije u tome cijela istina. Shvatio sam da u arhitekturi postoje neki fiksirani elementi koji zapravo više nisu predmet projektiranja. To su fragmenti koji mogu biti rezultat općeg društvenog, graditeljskog, regulativnog standarda, konsenzusa, oni također mogu biti rezultat jasne selekcije bitnih elemenata, prethodne analize nekog projektnog zadatka koja izdvaja nesporno, opće prihvaćeno i standardizirano. Način na koji se, po mom mišljenju, stvari u arhitekturi danas slažu, više su stvar programskog modeliranja, gdje su prostor i oblik posljedica jasnih i racionalnih odluka akcije, programa, i ostalih brzo promjenjivih parametara. Sve ostalo je stvar neke vrste hardvera, okvira nepromjenjivih elemenata, u neku ruku gotovih, spremnih, svima znanih elemenata arhitekture.

NB: Kako projektirati nesigurnost i kroz nesigurnost? Ako govorimo o arhitektonskom mišljenju, umjesto materijala i klasične konstrukcije, upravo nesigurnost postaje materija kojom se i kroz koju se operira. To je polje koje zahtijeva nove teorijsko-metodološke postavke, a koje ne proizlaze nužno iz arhitekture.

IT: U ranim 90-ima sam prvi put vidio i shvatio princip rad elektro banda Prodigy koji sviraju kroz muzički sintesajzer, stroj u kojem su spremljene, arhivirane muzičke teme, semplovi koji se u toku sviranja, komponiranja ili nastupa nadodaju, izobličuju, potpuno dekonstruiraju, lome i ponovo slažu, kopiraju i stapaju u novu, neočekivanu pjesmu. Pomislio sam da bi tako trebalo projektirati. U jednom trenu imaš niz tema, gotovih elemenata koje napinješ, moduliraš, distorziraš, prilagođuješ novoj ideji, cijelo vrijeme prepoznaješ osnovnu temu, ali ju istovremeno dovodiš u neko potpuno novo stanje. Te promjene u našem slučaju mogu biti rezultat banalnog pragmatičnog kompromisa s programom ili s klijentom, mogu biti rezultat datosti parcele, mogu biti rezultat svojevrsne fizičke agresije na projekt kroz promjene u konstrukciji, namjeni, oblozi, načinu gradnje, ali s druge strane ti utjecaji rezultiraju novim prostornim odnosima, stapaju se u nove oblike, stvarajući neočekivane i u startu neplanirane zaključke. Tako i grad raste, on je također tvorevina koja nastaje paralelnim utjecajem niza elemenata, i taj rast je teško kontrolirati. Postoje elementi poput topografije i infrastrukture koji definiraju bazu, ali sve oko toga raste i stapa se u neko tijelo koje slijedi vlastita pravila, s različitim funkcijama organa, s nizom odluka koje egzistiraju i djeluju jedna pored druge.

MM: Modernizam je iznjedrio utopijsku vjeru u normirani i kontrolirani planski razvoj, i u urbanizmu i u politici. Ali i prije i nakon modernizma ne možemo govoriti o ultimativnom planu, možemo govoriti o procesima koji se mogu moderirati. Na razini arhitekture, upravljanje gotovim elementima upućuje na metodu kolaža. U jednom momentu otkrivate činjenicu da već raspolažete s repertoarom i oblika i funkcionalnih rješenja i ulazite u novu projektantsku fazu hibridiziranja, sklapanja, gdje su ključni spojevi i međuodnosi. Mislim da se na školi u Puli ta metoda koda vas cjelovito provedena.

IT: Moj interes za kolaž počeo je još dok sam proučavao Cristiana Marclaya, njegove filmove, kolaže s raznim vinilnim pločama Doors-iana, i Louis Kahna, naročito njegov nerealizirani projekt za samostan Dominikanskih sestara gdje su ključni prijelazni elementi. Škola u Puli je bila idealan zadatak za testiranje potencijala greške. Zadatak na mjestu potpune katarze, gdje je u samo nekoliko sati stara škola izgorjela. Postojala je šumu koju nisam htio dirati, rupu gdje je bio postojeći opožareni objekt, stari košarkaški teren i još jednu rupu koja je bila neizgrađena. Uvidio sam da su ta tri mjesta idealna za početak i postav prvih gotovih elemenata i ta sam mjesta odmah iskoristio. Takvo novo stanje definiralo je sljedeći korak. Na arhipelagu položenih elemenata počeo je rasti novi organizam prirodnom logikom koja je rezultat topografije i funkcionalnih datosti škole. Organi-gotovi elementi počinju dobivati oblik novog tijela. Ubrzo nakon tog projekta shvatio sam da ova metoda može biti opisana, racionalizirana kao osobna metoda, princip rada.



       




MM: Čini mi se da je tako je na primjer i obiteljska kuća Gumno vertikalni kolaž?

IT: Da, model testiran u Puli prebačen u presjek. Svi legitimni ali i na prvi pogled kontradiktorni zahtjevi programa, materijala, slika o budućem životu klijenta, pa na kraju i staro gumno koje se nalizilo na parceli stopljeni su u jedno tijelo, prostorni kolaž.

PV: Govorimo o metodama razumijevanja i analize grada koje su naglašeno procesualne. Zanimljivo je vidjeti kako to utječe na projektiranje. Primjerice, koliko kontrolirate iscrtavanje?

IT: Vrlo malo, ali precizno znam kakav proces hoću. Radim dijagrame, sheme, kombinacije crteža, ali prvo mi projekt i njegova ideja, priča, moraju biti jasni. Započinjem od koncepta ili nekoliko koncepata i onda ga kroz crtanje, makete, 3d modeliranje razvijam dalje, napuštam ili ga ponovo prihvaćam. Od 1989-te kada sam počeo s arhitektonskom praksom i radom na interijerima kafića crtao sam “sam”, jednostavno jer sam i bio sam. Od 1990-91 kad sam počeo suradnju sa Sašom Randićem uvijek smo imali čovjeka koji crta, od tada ne crtam. Nismo htjeli da ičija skica “pobjedi”, a razgovor o projektu puno mi je potrebniji nego crtanje. Ja znam crtati, i jedan sam od onih koji se preko crtanja zarazio arhitekturom, ali sam vrlo mlad vidio kod Igora Emilija da što više crtaš ulaziš u formalizme, proizvodio je gomilu crteža, i u jednom trenu je postao njihov talac.


PV: Što vam konkretno donosi takav način rada?

IT: Većina arhitekata je vezana isključivo na crtež jer su geometrija i ljudska perspektiva u njihovoj prostornoj percepciji jedino što imaju. Kad se oslobodiš medija klasičnog crteža, klasičnog očišta i klasične perspektive onda si u stanju i trenutku kada se možeš iznenaditi. Klasična parspektiva koju crtaš rukom predodređuje previše toga. Nema iznenađenja, nema mogućnosti na novi pogled, niti iznenađenja neočekivanom programskom, prostornom, konstruktivnom senazcijom. Perspektivom koju virtuozno crtaš i pritom fasciniraš laike, sve je već definirano, isprojektirano, prelijepo iscrtano. Kad crtaš ti već unaprijed znaš kako kuća izgleda, znaš gdje ide cijeli proces projakta i gradnje. Meni to iskreno ne paše, nevolim fiksirati stvari zuvijek, zato volim raditi sa različitim ljudima, suradnicima, a na kraju ni jedna mi kuća ne izgleda isto. Kroz različite medije, dugačke procese, kontradiktorne postupke uvijek si dam mogućnost da samog sebe iznenadim. Samo crtanje preko crteža, gledanje isključivo crteža je za mene poput junk fooda, samo jedeš i piješ, što više jedeš manje osjećaš, a pretilost ti ne daje da budeš okretan i brz.

MM: Takva dinamika unutar studija upućuje na fenomen kolektivne kreativnosti, dobra referenca je Andy Warhol i Factory. Warhol je crpio od ljudi i okoline, ali je poanta da je on sam stvorio, projektirao i održavao tu okolinu. To su recipročni odnosi.

IT
: Factory i Andy su možda moj najveći uzor, najinteligentnije i briljantno organizirano okruženje radnog i kreativnog procesa za koje znam. Treba znati da su se u takvom okruženju dnevno proizvodile razne nove ideje popularne kulture, slikarstva, filma, muzike i medija. U Factoryu je napravljeno genijalnih stvari, ali zamislite samo koliko je tamo na dnevnoj bazi proizvedeno glupih, jednostavno loših stvari, trasha. Tu dolazimo do za mene jako važne teme. Ne mora svaki projekt biti genijalan, jednostavno priroda posla je takva da ne ovisi sve o nama. Dobra namjera i želje nekad nisu dovoljne, stvar ispada loše. Dobar omjer kvaliteta projekta je da od 10 radova možda 3 uspiju u takvoj mjeri da ste potpuno zadovoljni. Treba pobijediti pasivni strah od greške, nesavršenstva. Volim proizvoditi greške, biti ih svjestan i odbacivati ih, to me oslobađa i vodi u novim nepoznatim smjerovima. Puno puta nekontrolirani “trash” iz nekog projekta postaje inspiracija, motiv, koncept za nešto drugo. Imam cijelu banku podataka “trash Gotovih elemenata”…



NB: Govorite da se neki elementi i u gradu i u kućama, naglašavaju, ekvilajzeriraju, nekad i hipertrofiraju da bi se proizveli fenomeni koji se na nikakav drugačiji način ne mogu proizvesti. Na koji način se greška može riješiti, ali i dovesti do stanja apsurda koji generira nešto novo? Vaš odnos s greškom koketira s estetikom trasha, vidljiv je i u maketama i u dizajnu vašeg bloga i načina na koji se on kontinuirano producira. Blog postovi su jako česti, tekstovi nisu akademski, ali nisu bez istraživačkog potencijala, i sami funkcioniraju kao kolaži različitih tema i vizualija. Zanima me vaša metoda samoinicirane tekstualne multiprodukcije koja nije tvornička nego vrlo osmišljena.

IT: Moj blog je dnevnik, teretana ideja, odraz stanja u kojem mislim i radim. Multiprodukcija je iskrena i nije vezana na to da uspostavi idealno vrednovanje, okrutna selekcija dobrog ili lošeg ne postoji dok se traži rješenje. Ta metoda vodi prema otkivanju nesvjesnog, neočekivanog. Generacijski sam vezan uz početke Nick Cave-a i njegovih bandova Birthday Party-a i Bad Seeds-a. Cave je u svojim počecima bio čista greška, on je prošao put od neartikuliranog punkera do vrhunskog pjesnika. Sonic Youth i Gordon Matta Clark destrukcijom zvuka i prostora stvaraju novo. To su umjetnici koji kosite neartikulirane tonove, disonantne zvukove, napuštene, urušene, dekonstruirane prostore da bi ostvarili novo. Shvatio sam da se može krenuti od dna, iz neke vrste neartikuliranosti, neke vrste metaforičkog punka, iz poruke i njezine estetike koja je puna pozitivne srdžbe, nezadovoljstva postojećim okruženjem, i da se u svemu tome može biti pametan, precizan, fokusiran i stvarati dobre stvari za druge. Ostavljaš mogućnost da to netko ne prihvati ali to nije važno. Kad nešto radim ostavljam mogućnost da je to možda krivo, ali je otvoreno i pošteno.



          



izvor: www.idisturato.com

Komentari

Trenutno nema komentara

Dodaj komentar

Polja označena sa zvjezdicom (*) su obavezna

*  
*  
*  
*  
vrh stranice