Hrvatska šund arhitektura
Alen Žunić, student s najboljim prosjekom ocjena u povijesti zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, magistrirao je na Harvardu, a u razgovoru za
Playboy otvoreno govori o stanju u hrvatskoj arhitekturi.
Hrvatskoj mnoge važne arhitektonske projekte nerijetko dobivaju arhitekti vrlo prosječnih kreativnih dometa, ali zato imaju dobre „žnore”, dok kvalitetni autori posvećeni struci zatvaraju urede. S druge strane, gotovo da i nemamo vlastiti identitet,
kaskamo za svijetom te se mnogi arhitekti ponašaju kao da su još uvijek tridesete godine prošlog stoljeća, a arhitektura je i lokalno i globalno otišla jako daleko. Ipak, nije sve tako crno, na arhitektonsku scenu polako ali sigurno dolaze mlađe, obrazovane generacije sa svježim idejama.
To je ukratko stanje hrvatske arhitekture kako ga bez dlake na jeziku opisuje mladi arhitekt
Alen Žunić, čovjek koji već u svojim dvadesetima plijeni pozornost stručne javnosti, a za Playboy se osvrće na pogotke i promašaje u domaćem urbanističkom planiranju i izgradnji, ali i na mentalni sklop koji pred širom javnosti sve više glorificira mediokritetske projekte i šund svake vrste.
– Nažalost,
padamo na kič, a on ponajviše dolazi od loših arhitekata, osobito onih koji nekritički podilaze investitoru i stoga lako dobivaju unosne poslove. Među njima su i ljudi koji rade najviše nebodere u Hrvatskoj, ali i oni koji potpisuju crkvu u Kninu ili Udbini. Zato se događa da kič postane dominantna vizija građana, koji to s vremenom prihvate kao medijski afirmirani vrijednosni sustav. Teško je, nakon što se takve građevine naprave i „proslave”, uvjeriti ljude kako bi trebala izgledati dobra nova arhitektura – kaže Žunić.
A sve to, dodaje, kreće od općenitog stava prema arhitekturi i arhitektima.
–
Kod nas je arhitekt gotovo nevažan u procesu građenja, investitoru je često potreban tek da prikupi i ovjeri „papire”. Ne mogu reći ni da u svijetu ima neku posebno veliku važnost, ali ipak za mnogo se stranih arhitekata zna i oni su kulturne ikone svoje zemlje. Kod nas gotovo nijedan arhitekt nije međunarodno poznat, možda tek u Sloveniji znaju za nekolicinu naših autora, ali ništa dalje od toga. To je obeshrabrujuće. A nema ni inicijativa kojima bi se arhitekti i naša struka pozitivno popularizirali. Vani je arhitekt istovremeno i projektant, i biznismen, i menadžer koji „lovi” najbolje ljude za svoj tim.
Kod nas se arhitekte shvaća na boemski način, kao neke hipstere koji su u stvari umjetnici. Ali nema danas više tako velikih umjetnika koji će samo nabaciti ideju, a onda će ju drugi razrađivati, nije to solo igra. Arhitektura je organizirani timski rad s jasnom podjelom uloga. A kod nas dosta arhitekata još funkcionira kao u vrijeme socijalizma, kada su veliki majstori skicirali kreaciju da ju potom „u birou” oni mali iscrtaju – govori Žunić.