autori: Snježana Jakopčić, Andrija Rusan
suradnici: Darija Krivak, Nikolina Mikuličić
lokacija: Praulje, Požega, Hrvatska
površina parcele: 50.000 m2
neto površina: 12.000 m2
fotografije: Damir Fabijanić
Zid za ispraćaj
Kako su kapaciteti postojećih groblja slavonskog grada Požege, koji je sa svojih 20.000 stanovnika sjedište katoličke biskupije, iscrpljeni, a nije ih više moguće ni proširiti, izgrađeno je novo groblje u ravnici na južnom rubu grada. Određeno prostornim likom od ravnih i zakrivljenih ciglenih zidova, ono leži zaštićeno, a istodobno i izloženo u slobodnom krajoliku.
Početna namjera bila je tek izgraditi zid koji bi odijelio područje novog groblja od ceste, no poslije je arhitektima bio povjeren cjelokupni koncept i projekt svih građevnih dijelova groblja kao i grobnih polja. Tema zida ostala je lajtmotiv projekta - gotovo se pričinja kao da se arhitektura groblja sastoji samo od slobodno postavljenih zidnih traka, koje pravolinijskim i zakrivljenim segmentima prostorno obuhvaćaju ritual oproštaja sa pokojnikom. Unatoč svoje visine i relativno velikih ploha zidovi ne obuhvaćaju neka hermetična kućišta, niti ograničavaju jedno od vanjskog svijeta ("Svijeta živih") odvojeno "Kraljevstvo mrtvih". Do šest metara visoki zidovi definiraju, u jednom otvorenom sistemu funkcija, prostor putova u pravom smislu te riječi - oni omogućuju ispraćaj na jednom koliko ritualiziranom toliko i intimnom žalobnom putu. Prijelaznu funkciju tog ziđa moguće je - a to je bitna kvaliteta ovog projekta - tjelesno doživjeti hodom kroz groblje. Ova funkcija razlaže prostorni program u logičnu, svrhovitu kompoziciju, pokazuje ga prostornim gestama, a da pritom ne dolazi do ukrućene, znakovite metafore.
Iako novo groblje osvaja prostor usred prostranih polja, već na prvi pogled djeluje znano svojim proporcijama te "zavojima i zamasima" primjerenim mjestu i krajoliku. Toj primjerenosti bitno pridonosi tektonika zidova. Kolorističke nepravilnosti obloga od neožbukane cigle sugeriraju izvjesnu "udomaćenost" građevine, do koje međutim dolazi zahvaljujući jednostavnoj činjenici da su arhitekti upotrijebili isključivo "robu s pogreškom", dakle i mnogo jeftinije opeke treće kategorije iz lokalne ciglane. Ono što je s gledišta proizvođača manjkavo, ovdje se obraća u kvalitetu: već unaprijed stečenom patinom zidovima je prišteđena neatraktivnost novoga; oni djeluju vremenski postojano, kao da su već oduvijek bili na tom mjestu. Za izbor materijala - opeke - govori i činjenica da se radi o građevnom materijalu u ovoj regiji uobičajenom i "običnom" kojim se grade, na primjer, gospodarske zgrade, koje također ostaju neožbukane...
Izvadak iz teksta Gabriele Kaiser objavljenog u Orisu br. 37