• PRINT
  • E-MAIL
A A A
novosti

Arhitektonsko-ruralni putopis (1.dio)

Arhitekt Veljko Armano Linta podijelit će s nama nesvakidašnji putopis. Na putu do Finske nije obilazio gradove, kao većina (nas), već se bazirao isključivo na sela, ili konkretnije, ekosela.
1.dio: Od ideje o posjetu ekoselima do mađarskog Galgafarma

Kad smo željni kulture i arhitekture, putujemo u velike gradove. Kad smo željni zraka i avanture, putujemo u prirodu. Ali ovaj putopis o pet ekosela između Hrvatske i Finske pokazuje nam koliko propuštamo kad preskačemo ruralni prostor, kako geografski tako i mentalno.



Radoznalost veća od grada


Skulptura u vrtu, Keuruu

Putovanje autom koje mi je omogućilo da otkrijem tu nadahnjujuću raznolikost započelo je jednom jednostavnom idejom: «Kako bi bilo da na putu od Hrvatske do Finske posjetimo sela, a ne gradove?» Shvatio sam da sam prilikom posjeta inozemstvu većinom bio odlazio u gradove.Uostalom, gradovi su središta umjetnosti, arhitekture, kulturnog života i toliko toga što me zanima, i što privlači njihovo sve brojnije stanovništvo (povrh onoga što je često presudno – poslovnih prilika).
Međutim, palo mi je na pamet da skakanjem od grada do grada, kako geografski tako i u smislu vlastitog mentalnog krajobraza, možda propuštam nešto jako bitno. Doduše, moj život nije bio ograničen na gradove. Kao dijete, često sam posjećivao rodbinu na selu. Volim planinariti, voziti bicikl, kampirati, hodati šumom i naprosto biti u prirodi.Projektirao sam nekoliko drvenih kuća za ruralna područja hrvatske. Dvije godine sam živio na obali zabačenog norveškog fjorda. Pa ipak, unatoč svemu tome, kad god bih razmišljao o posjetu nekoj drugoj državi, moj je um po nekoj navici skakao od grada do grada. Tu je naviku dodatno pojačala činjenica da ogromna većina mojih prijatelja živi u gradovima. No činilo se da će se navika uskoro promijeniti: moje su suputnice – supruga Ana i naša prijateljica Monika – pristale na moju neobičnu ideju da posjetimo ruralna područja. Jedino je pitanje bilo što ćemo točno posjetiti. Ruralna su područja ogromna te su po njima razasuta nebrojena sela. Ali tada sam se sjetio ekosela.


Pogled na slovačka brda

Moj jedini dodir s mjestom koje bar malo nalikuje na ekoselo dogodio se tijekom nekoliko tečajeva vezanih uz održivost (uradi-sam solarni kolektori, gradnja slamom itd.) koje sam pohađao u malom obrazovnom centru (Reciklirano imanje Zmag) blizu Zagreba. U neposrednoj blizini nekolicine malih kuća koje čine centar, nalazi se nekoliko parcela na kojima žive poneki članovi udruge koja vodi centar, uglavnom u kućama od slame koje su sami izgradili. Premda se to nikako ne može zvati ekoselom u punom smislu riječi, Zmag je u mojem umu stvorio sliku o tome što bi ekoselo moglo biti: mjesto posvećeno nisko-tehnološkom graditeljstvu, uradi-sam eksperimentima u eko-održivosti, permakulturi, praktičnim tečajevima, hrabroj improvizaciji, duhu «idemo probati i vidjeti što će dogoditi» i aktivizmu. Činilo mi se da to mjesto privlači kulturne kreativce sa snažnim osobnostima koji pridaju veliku vrijednost praktičnim vještinama. Također mi se činilo da je to mjesto gdje muškarci grade, a žene kuhaju, no to je mogla biti slučajnost jer moji posjeti nisu bili statistički relevantan uzorak.


Pet ekosela

Pitao sam se jesu li ekosela slična predodžbi koju sam stekao kroz iskustva sa Zmagom. Put u Finsku je izgledao kao dobar način da to saznam. Auto bi nam dopustio da siđemo s autocesta i posjetimo ekosela, ali i da uronimo u ruralna područja koja ih okružuju. Još je jedino trebalo saznati kako ćemo pronaći ekosela i kako ćemo izabrati među njima.
Potraga me odvela na stranicu Globalne mreže ekosela i njezinu kartu ekosela. Suzio sam izbor na ekosela koja su bila u blizini naše rute dugačke 3000 kilometara, a zatim na ona ekosela koja su imala bilo kakav funkcionalni kontakt. Odlučio sam kontaktirati ona od njih koja su se međusobno najviše razlikovala. Mogao sam samo nagađati, ali vizije, misije, fotografije i vizualni dizajn web stranica dali su mi neku predodžbu pa sam odlučio slijediti instinkt.


Drvena staza u travi, Zaježka

Kontkatirao sam pet ekosela i, na moju veliku radost (pa čak i iznenanađenje), sva su mi pozitivno odgovorila na mail u kojem sam pitao možemo li ih posjetiti, razgledati i razgovarati o njihovim motivacijama, iskustvima, životnim stilovima, namjerama i izborima. Složili smo raspored puta te smo na njega krenuli pred kraj srpnja 2016.
U autu sam ovako razmišljao: I kao stanara (koji je promijenio puno adresa i tipova stanovanja), i kao arhitekta, dugo me već zanima mogućnost projektiranja i življenja u kućama koje su nisko-tehnološke, ekološke, možda i samodostatne, te financijski dostupne. (To je bila moja predodžba života u ekoselu.) No uvijek se pojavljivao jedan problem s tom vizijom, kako u meni, tako i u mojim klijentima: pitanje udobnosti. Naravno, održavanje određene razine udobnosti je žudnja razmaženog Globalnog sjevera, ali ta žudnja je posve stvarna i podržava građevinsku industriju u sadašnjem – konzumerističkom i zagađivačkom – obliku. Tu žudnju moramo uzeti u obzir, i zato sam jedva čekao da pitam naše domaćine uspijevaju li se osjećati udobno u svojem «alternativnom» stilu stanovanja.


Galgafarm (400km SI od Zagreba)

Prvi sam odgovor dobio tijekom izvrsnog ručka koji su nam poslužili naši domaćini, na trijemu njihove kuće u ekoselu Galgafarm, tridesetak kilometara od Budimpešte. «I? Što hoćete znati?» - domaćin nije oklijevao. Ali nismo ni mi. Pitali smo ga toliko toga da sam se brinuo jesmo li prenapadni. No ni u jednom ekoselu koje smo posjetili domaćini nisu imali ništa protiv odgovaranja na pitanja te su nam davali konkretne odgovore, iz čega se moglo zaključiti da su svoje projekte bili napravili s jasnom namjerom, uz veliku dozu planiranja i svjesnosti.
Kad sam našeg domaćina pitao o udobnosti, rekao je: «Što točno misliš pod tim?» Započeo sam s popisom, i dobio odgovor za svaku stvar na njemu: GRIJANJE: Centralna toplana na biomasu iz njihovih 20 hektara šume i cjevovodom vođenim ispod seoske ceste, koji napaja podno grijanje u kućama. TEKUĆA VODA: Također centralizirana, sa 1500m2 solarnih kolektora i električnim grijačima koje pogoni struja iz fotonaponskih ploča; Voda se crpi iz izvora dubokog 180m, a periodička laboratorijska ispitivanja uporno potvrđuju da nema potrebe za filtracijom ili kemijskim tretiranjem. ELEKTRIČNA STRUJA: Računala, svjetla i kućanski uređaji (uključujući perilicu rublja) napajaju se iz državne mreže jer lokalna proizvodnja ne bi bila isplativa. OTPADNE VODE: Razmišljali su o kompostnim zahodima, ali su dame uvjerile zajednicu da ipak naprave umjetnu močvaru i dvije komore za mikrobiološku filtraciju. Umjesto «močvare», dobili su jezero bogato ribom i pogodno za kupanje. INTERNET: Naravno. Mnogi žitelji rade od kuće. Drugi lako mogu do Budimpešte. Lakoća ODRŽAVANJA: Treba s vremena na vrijeme pokrpati pukotine u zemljanoj žbuci kuća sa slamnatim zidovima.

«Dobro», rekoh, «postoji li išta od gradskog života i udobnosti što vam nedostaje?» On se nasmijao: «Baš ništa. Sve imam ovdje.» I doista, živjeli su na prekrasnom mjestu okruženom prirodom, s vlastitim vrtom. I mogli su biti sretni znajući da je ekološki otisak stopala njihovog sela (1.1) puno manji od onoga koji iziskuju gradovi i gradski način života (mađarski je prosjek 1.9, što znači da bi čovječanstvu trebala skoro dva planeta da živi na taj način). Gradnja kuća je u tom smislu veliki izazov, ali su se i na tom polju uspjeli pošteno približiti održivom ekološkom otisku stopala. Sve su izračunali te su postavili cilj da gradnja kuće potroši do 40.000kWh, uključujući materijale, proizvodnju, transport i građenje. Naravno, okrenuli su se lokalnim materijalima: drvu, slami i zemlji (imaju i pogon za proizvodnju nepečene opeke).



Zgrada sa stanovima i apartmanima za najam, Galgafarm

Bio sam oduševljen. Odjednom se činilo mogućim imati sve: održivost, udobnost i ekonomsku dostupnost. Bio sam namjeravao pitati o količini životnog prostora kao aspektu udobnosti, ali sam i sam vidio kuću: bila je prostrana, s dvovisinskim dnevnim boravkom i puno svjetla koje je dolazilo s različitih strana i visina, baš kao što je Christopher Alexander preporučio u knjizi A Pattern Language. Pa ipak, uz sav taj prostor, ta kuća nije bila luksuzna na način koji ljudi obično koriste da bi se pravili važnima: pomoću skupih materijala i skupih konstrukcija. Bila je to kuća tradicionalnog izgleda i tradicionalnog načina gradnje, s netradicionalnim, pažljivije oblikovanim, proporcioniranim, smještenim i povezanim prostorima.Kao arhitekt, bio sam impresioniran i nadahnut.

Cijena plaćena za kombinaciju održivosti, udobnosti i dostupnosti sastojala se od planiranja, upornosti i strpljenja. Galgafarm je danas selo od 50-60 stanovnika, od kojih većina živi u obiteljskim kućama na zasebnim parcelama, a neki u središnjoj zgradi sa stanovima u kojoj odsjedaju i gosti. Ali sve je počelo u kasnim osamdesetima kada su osnivači pronašli i kupili veliko zemljište (250ha), napravili planove i osnovali zakladu.Zemljište im osigurava osnovne potrebe, uključujući vodu za piće, mogućnost tretiranja otpadnih voda, biomasu za grijanje, većinu građevinskog materijala i prostor za život (potonje je bilo teško osigurati jer je prenamjena zemljišta bila administrativna noćna mora). Naposlijetku, ali ne i najmanje važno, zemlja je izvor hrane.

Galgafam se ne zove farmom slučajno, a ni iz poetskih razloga. Prvi projekt zaklade bilo je osnivanje zadruge u suradnji s lokalnom seoskom zajednicom. Zadruga se bavi poljoprivredom i vodi pogon za preradu hrane zadovoljavajući tako vlastite potrebe, dok višak prodaje na tržnicama organske hrane u Budimpešti. To je bitan izvor prihoda za ekoselo, uz turizam i obrazovanje. Neki žitelji ekosela rade na farmi, a ostatak zaposlenika živi u susjednom «konvencionalnom» selu. Odnos s okolnim selima se ustrajno gajio od osnutka Galgafarma, uključujući osposobljavanje za organsku poljoprivredu. Galgafarm surađuje i s drugim ekoselima: suradnja sa slovačkim ekoselom Zaježka omogućila im je da pomoću sredstava Europske Unije provedu obrazovni projekt o održivosti i postave fotonaponske ploče.

Obrazovne su veze duboko prisutne: Naš je domaćin bio snažno uključen u Globalnu mrežu ekosela i izradu silabusa za obrazovanje o ekoselima. Zato, kad netko hoće postati žitelj Galgafarma, smije kupiti stan, ili parcelu na kojoj će izgraditi kuću, tek nakon što prođe mali ispit: razgovor tijekom kojega mora pokazati da je pročitao četiri dimenzije održivosti te da ga istinski zanima način života koji je kompatibilan s njima. Izvan toga, svjetonazor i duhovnost se smatraju osobnim pitanjima i zajednica se ne temelji na nekim specifičnim načelima. Naš domaćin nas je uvjerio da razgovor nije teško «položiti», ali da oni koji nemaju duboko razumijevanje održivosti i pripadajući entuzijazam ionako ne ostanu dugo.

Žiri se uspostavlja i kada netko hoće sagraditi kuću.Budući da zajednica smatra unutrašnjost kuće privatnim pitanjem, a vanjštinu kombinacijom privatnog i javnog, žiri mora odobriti dizajn.Žiri služi i kao savjetodavno tijelo koje pomaže s ekološkim aspektima građenja.Iako u praksi žiri nije sklon odbijanju dizajna, bilo bi mudro slijediti njegove savjete. Netko je u Galgafarmu usprkos upozorenjima sagradio «modernu» kuću od opeke te ju je za godinu dana prodao u pola cijene. Novi su vlasnici otkrili da je u kući hladno bez obzira na grijanje: kada je vani -15 stupnjeva, interijer uspijevaju ugrijati do hladnjikavih 16.

Kakva je budućnost Galgafarma? Čini se da vrijeme teče polako i da se zajednica razvija strpljivo, korak po korak, bez ičega nalik na suvremeni mentalni sklop pitchinga, fora projekata, brendiranja itd. Društveni se život zajednice ne čini jako intenzivnim, a seoski se sastanci događaju tek jednom mjesečno u obliku roštilja u nečijem dvorištu i razgovora o tekućim temama.Dio razloga za to možda leži u činjenici da svatko ima svoje dvorište i svoju kuću, a jedina obveza prema zajednici je plaćanje režija (što je ponekad problematično).


Umjetno jezero za filtraciju otpadnih voda / kupalište / ribnjak, Galgafarm

Selu bi definitivno dobro došlo više stanovnika. Sa šezdesetak bi se obitelji dobio jači osjećaj zajednice, a osim toga bi zahvaljujući ekonomiji razmjera visina režija bila jednaka gradskim režijama, a i isplatilo bi se uvesti lokalnu valutu. Tu, međutim, postoji kvaka 22: Da bi preseljenje u Galgafarm bilo ekonomski opravdano, više ljudi bi se moralo preseliti u Galgafarm. Naš nam je domaćin objasnio da je to simptom izopačenog sustava: Trenutačno se novac od poreza troši na subvencioniranje gradskih usluga, koje su veliki potrošači resursa i zagađivači ugljičnim dioksidom. Da održive ruralne prakse dobiju jednaku financijsku podršku (ne veću, samo jednaku), možda bi se puno više ljudi htjelo preseliti u ekosela, što bi ih učinilo još isplativijima. No lobiranje na razini nacionalne politike nije bilo lako čak ni kad je naš domaćin bio parlamentarni zastupnik.

I tako nam je postalo jasno da su stvari začuđujuće povezane. Kompleksnost ekosela, i njihove potencijalne uloge u svijetu, najednom se porasla u umovima troje putnika. Dok smo se opraštali od domaćina i njihovog izrazito mirnog komadića svijeta, u nama je bilo više odgovora nego što smo se nadali, i još više pitanja u nastanku. Tada to još nisam znao, ali početak putovanja u Finsku bio je i početak mojeg puta učenja o ekoselima, projektiranju ekosela i još puno toga. I tako smo krenuli prema Slovačkoj, opraštajući se od krajobraza održivosti koji je, zahvaljujući tome što pripada panonskoj bioregiji kao i područje Zagreba, nalikovao na dom, ali je bio nevjerojatno napredniji zahvaljujući regenerativnoj prisutnosti stanovnika Galgafarma.

U SLJEDEĆEM NASTAVKU: Iduća tri ekosela na putu prema sjeveru – od alternativaca do duhovnjaka.



studio@armanolinta.hr

Komentari

Trenutno nema komentara.
  • Share |

BRZA PRETRAGA

POKROVITELJI

Keramika Modus
-
-